|
|
Anita Malenica, Slobodna Dalmacija, 01.
ozujka 2001.
Britanski kapetan Nigel Nicolson o krvavim Bleiburskim dogadjajima u
svibnju1945.:
NIJE BILO OPRAVDANJA ZA
PREDAJU HRVATA TITU
Zapocinje evakuacija Hrvata. Primamo zapovijed najopakije dvolicnosti,
tj. da Hrvate vratimo njihovih neprijateljima, tj. titovcima u
Jugoslaviji, ali pod dojmom da ih saljemo u Italiju. U isto vrijeme
Titovi partizani skriveni su u kupeima vlakovodja. Ti prateci partizani
izgledali su kao posebno razbojnicka posada i britanski vojnici nisu
dvoumili da su nista drugo doli obicni krvnici."
Ove rijeci zapisao je 19. svibnja 1945. godine u svom Ratnom dnevniku
pukovnik Robin Rose-Price, pripadnik waleskih gardista. I u nastavku se
pita odakle je stigla takva zapovijed i zasto? Dakle, britanski vojnici
naslucivali su razmjere okrutnosti koju ce partizani primijeniti nad
zarobljenicima ustasama, domobranima, zenama i djeci, ali nisu mogli ni
zamisliti koliko ce od tih ljudi biti poubijano na Bleiburgu, a koliko
ce ih umrijeti na kriznom putu.
Optuzbe na racun premijera Macmillana
Odgovor na ovo retoricko pitanje pukovnika Rose-Pricea dao je engleski
povjesnicar Nikolaj Tolstoj koji je optuzio bivsega britanskog premijera
Harolda Macmillana kao ratnog zlocinca zbog "Bleiburske tragedije", i to
u svojoj knjizi "Ministar i pokolji". Tolstoj je u svom clanku pod
nazivom "Klagenfurtska urota - Ratni zlocini i diplomatske tajne"
napisao da su
Englezi nakon rata Titu predali vise od 30 tisuca Hrvata osudivsi ih
tako na smrt. "Britanci su pocinili takav jasan i masivan cin
nehumanosti da to ostaje misterij", izjavio je svojedobno Tolstoj te
dodao da je organizirano vracanje izbjeglica u Titove pandze bilo pod
komandom brigadira Tobyja Lowa koji je sada lord Aldington.
Nista manje u svojim svjedocanstvima nije bio zgrozen i Malcolm
Richards, kapelan 3. waleske garde koji istice: "Ovaj zamrseni i prljavi
zadatak bio je zavrsen. No izreceno je mnogo velikih lazi, a proslo se
kroz isto toliko griznje savjesti. Naime, vladanje nekih Titovih
strazara bilo je brutalno, krvavo i neopisivo grozno za ocevice."
Stovise, kapetan Nigel Nicolson potresen pise kako za predaju Hrvata
Titu nije bilo nikakvog "opravdanja vojnickom nuzdom", te dalje
nastavlja: "Tito nije trazio njihovu repatrijaciju. Zato do danas ne
znam koji je bio razlog takvom britanskom postupku." A svjedoka je bilo
na tisuce. Medjutim, oni koji su prezivjeli prosli su golgotu kriznog
puta i o tome su navikli poslije sutjeti. Iskazi poput onog Martina
Stjepanovica, koji smo objavili u srijedu, samo je jedan od 1500 slicnih
iskaza.
Tako prema jednom zapisanom svjedocenju Titova partizana Ivana Gugica
rodom iz Vele Luke, koje je dao u Rimu 14. kolovoza 1953., stoji: "Cuvali
smo zarobljenika do dolaska kamiona gdje smo ih tovarili. Bili smo punih
osam dana u Kocevju, a dnevno je stizalo po 10 i vise vlakova s deset do
dvadeset vagona koji su bili zatvoreni. U vlakovima su uglavnom bili
muskarci i nekoliko zena koje su silovali prije strijeljanja. U tim
jamama ubijeno je
izmedju 30 i 40 tisuca ljudi", svjedoci Gugic.
Silovanja i likvidacije
"Naime", nastavlja Gugic, "prema odijelima koje smo spremili iz Kocevja,
bilo je vise od 30 tisuca ubijenih. Moja treca ceta odredjena je za
pratnju i osiguranje novoformirane jedinice, koja je izabrana za
ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemacke vojske. Zapovijedao
im je kapetan Nikola Marsic iz okolice Makarske, komesar cete bio je
Ivan Bokez Crnogorac, a glavni komandant bio je Simo Dubajic iz Kistanja.
Sto se tice zena, njih su na gubilista odvozili odjevene i tamo silovali.
Osim zena, vidio sam", nastavlja Gugic, "i oko 200 djecaka u dobi
izmedju 14 i 16 godina. I ono sto je najstrasnije", nastavlja, "razabiranja,
ispitivanja ili sudjenja nije bilo. Svi dovedeni u Kocevje imali su
umrijeti." Gugic je opisao i kako je uspio spasiti dvoje ljudi, jamceci
za njih svojom glavom. I svjedok D.K. s nadimkom Trpimir, koji je iskaz
dao 1988. godine, naglasava patnju kroz koju su ljudi prolazili. Tako
pise kako je put od Dravograda do Siska trajao 14 dana:
"Pred Siskom su bile postavljene kolone kordunskih Srba s obje strane
puta sa svim mogucim orudjima koje su upotrebljavali u poljoprivredi.
Natjerali su nas da moramo proci izmedju njih u redovima i nije bilo
covjeka iz kolone koji nije bio osakacen. Oko 1000 ljudi tu je smrtno
ranjeno, a partizani iz nase pratnje su ih poubijali iz pistolja."
Masakr kod Doboja
Isti svjedok nastavlja kako je bio u koloni od 25.000 ljudi koji su
preko Dervente krenuli prema Doboju. "Na jednoj ledini bio sam sam medju
300 ljudi koji su iskopali jame u koje je stavljeno 300 nasih suputnika
koje smo morali zatrpati sve do ramena da im vire samo glave. Nakon toga
dovedeni su seljaci Srbi iz okolnih sela s petokrakama na glavi i
civilnim odijelima koji su konje, volove, zubace i drve drljace vukli po
glavama tih ljudi. Svemu tome bio je nazocan Koca Popovic i visoki
partizanski oficiri." Slicno je svjedocanstvo i Srecka Bocica rodjenog
1930. u Zezevici kod Lovreca, kojeg je nakon njegove smrti iznio njegov
rodjak Marko Trogrlic 18. 2. 1976. Bez obzira sto su se bleiburska
tragedija i krizni put dogodili prije 56 godina, ova svjedocanstva i
iskazi i te kako upozoravaju na zlocin koji je pocinjen, a nikad nije
kaznjen. Ne bi li i u ovim slucajevima trebala vrijediti parola
antiratne kampanje "Zlocin je zlocin jer zlocin je zlocin"?
------------------------------------------------------
SLOVENIJA: ZEMLJA MRTVIH
HRVATA
U Dubrovniku je prvi put u Hrvatskoj predstavljena knjiga "I mi smo
takoder umrli za Domovinu" slovenskog pisca Franca Permea. On je
predstavio dio istraživanja o jednom od najvecih zlocina pocinjenih na
ovim prostorima - bleiburškoj tragediji. O razlozima interesa za
hrvatske žrtve i njihova grobišta diljem Slovenije, te o tome što ga je
potaklo da o tome napiše knjigu, s autorom je razgovarala novinarka "Slobodne
Dalmacije" Andelka Kelava. Prenosimo dio razgovora.
KRIŽEVI NA GROBIŠTIMA
Cesto se u posljednje vrijeme manipulira brojem žrtava bleiburške
tragedije. Na osnovi vaših istraživanja, koliko je ljudi stradalo na
putu prema Bleiburgu?
- Prema onome što je dosad potvrdeno, u slovenskim rudnicima, šumama,
jamama i poljima otkriveno je 296 grobišta, a u njima pociva oko 260
tisuca ljudi. Medu njima je najviše Hrvata, oko 190 tisuca, potom
Slovenaca, 28 tisuca, te 6 tisuca Talijana. Osobno smatram da je ova
brojka najbliža istini.
U knjizi ste iznijeli tijek dogadanja u nekoliko najvecih stratišta u
Sloveniji, a veci dio ste posvetili križnom putu.
- Tako je. Istražujuci taj povijesni dogadaj, otkrio sam kako je u
križnom putu uz 400 tisuca civila sudjelovalo i oko 200 tisuca
pripadnika hrvatskih vojnih postrojbi. Vecina tih ljudi zaustavljena je
pred Dravogradom, a samo manji dio propušten je preko austrijske granice.
Svi ostali predali su se I. i II. armiji, odložili oružje i krenuli
prema Hrvatskoj misleci da im se ništa nece dogoditi. Ta kolona je bila
duga 70 kilometara, pa držim gotovo posve sigurnim podatak da je u njoj
bilo 600 tisuca osoba. Prema mojim istraživanjima stradanje u Bleiburgu
bilo je sitnica u usporedbi s brojem hrvatskih i žrtava druge
nacionalnosti koje su pale na putu za Bleiburg.
POKOLJ NA SUTLI
Hocete reci da Bleiburg, iako simbol stradanja, nije bio i najvece
gubilište?
- Upravo tako. Prva "selekcija" sudionika križnog puta radena je vec u
Mariboru, gdje su I. i II. partizanska armija pobile najviše ljudi, a
poslije im se u ubojstvima prikljucila i slovenska policija. U pogonu
Tvornice automobila Maribor (TAM) sudionike zbjega postrojili su rekavši
kako ce oni koji se jave kao domobrani od 1941. do 1943. prvi biti
pušteni kuci. Pri tome su istupili iz kolone i neki koji nisu bili
domobrani misleci da ce spasiti život, no oni su prvi poubijani. Palo ih
je sveukupno 300 tisuca. Ne treba zaboraviti da je dio križnog puta
prošao i kroz hrvatski teritorij, gdje je zadnji veliki pokolj civila
bio kod Bistrice na Sutli, na mjestu gdje je poslije zgrada osnovne
škole dobila ime po Titovoj majci. Druga skupina se predala na putu od
Zidanog mosta do Košnica. Tamo su 30 do 40 tisuca ljudi natjerali na
veliku livadu, odveli ih pod sjenik i tamo ih poubijali.
Uz križni put obradili ste još nekoliko najvecih slovenskih stratišta.
- Da. Iznesena su dogadanja kod mjesta Starog Hrasnog, gdje je u Rudniku
svete Barbare stradao velik broj ljudi. Potom, tu su evidentirana i
stradanja civila koji su bježali preko Celja, gdje su im domaci
komunisti okrenuli putokaze pa su sve vratili natrag, prema
Slovenjgradecu, gdje je pronadeno 21 grobište. Rjecica Paka, gdje su
bacani nesretni ljudi, bila je krvava 14 dana. Treba napomenuti da se
sve to dogadalo 12., 13. i 14. svibnja, a bleiburška tragedija je bila
15. svibnja. Iznesena su i stradanja kod Kamnika, Brežica, Škofje Loke i
niza stratišta diljem Slovenije.
|
|
